Sport

Upoznajte hrvatskog izbornika za dijasporu, plodovi njegovog sustava već kucaju na vrata Vatrenih

0

U trenutku kada ih je otac izvukao iz paketa, brat i ja znali smo da ih nikad više nećemo skinuti sa sebe, vratio se ljetos Ivan Rakitić u dane dječaštva, do onog formativnog iskustva kada je na dar dobio prvi dres hrvatske reprezentacije, piše Jutarnji list.

Pakirajući jednom rukom stvari za Svjetsko prvenstvo u Rusiji, koje će prerasti u njegov karijerni vrhunac, 30-godišnjak je drugom rukom za magazin The Players’ Tribune pisao emotivan tekst o odrastanju u Švicarskoj, o osjećaju dvojne pripadnosti, o ljubavi prema zemlji koja mu je pružila dom, bezbrižno djetinjstvo i ugodan život, ali i o neodoljivom zovu domovine svojih roditelja i šarmu Slavena Bilića, zbog čega je na kraju izabrao hrvatsku reprezentaciju.

U kući Rakitićevih govorilo se hrvatski, ali u ratno vrijeme roditelji nisu željeli opterećivati djecu teškim temama. Da ‘u starom kraju’ nešto nije u redu, Ivan i stariji brat Dejan shvatili bi čitajući između redaka, kada bi se majka Kata rasplakala u telefonskom razgovoru slušajući o pogibijama i ranjavanju poznanika iz rodnog Žepča. Otac Luka iz Sikirevaca pored Slavonskog Broda brinuo je da dječaci budu zainteresirani za nogomet i zagrijani za hrvatsku reprezentaciju.

I za Dinamo, podsjetio bi nas na ovom mjestu Tomislav Židak koji je 2007. skoknuo do kuće Rakitićevih u Möhlinu i svjedočio kako Slaven Bilić, Vlatko Marković i Zorislav Srebrić lome i slamaju tinejdžera, kojem su od kadetskih dana proricali veliku karijeru. “Na zidu u dnevnom boravku visio je Dinamov sat”, sjećam se Židakova zapažanja po povratku.

“Spavali smo u tim dresovima. Nosili ih u školu dan poslije. I sljedećeg dana također, ali kada sam malo porastao, nosio sam dres svoje druge domovine i govorio ljudima da sam Švicarac. ‘Ivan Rakitić, Švicarac?’, gledali bi me u čudu, ali rođen sam tamo, odrastao tamo, živio u Švicarskoj, moji prijatelji bili su Švicarci”, u nastavku teksta Rakitić otkriva da je pet godina nosio dres mlađih švicarskih reprezentacija. Onda su jednog dana na utakmici u Baselu osvanuli Marković i Bilić, a Rakitić se otprve predao Slavenovu šarmu i na očevo oduševljenje pretrčao “vatrenima”.

Najbolja inozemna krađa

Ivan Rakitić kapitalna je, bez konkurencije najbolja inozemna krađa tihe diplomacije Vlatka Markovića. Volio je HNS-ov predsjednik neumjereno ‘kititi’ o svojim špijunskim misijama i malim herojskim pothvatima izvan naših granica – jedna od živopisnijih anegdota kaže da je u Malmöu, uz harmoniku i ‘tebi majko misli lete’, na zavičajni sentiment dobio Zlatanova oca Šefika, da bi švedski savez u posljednjem času ipak spriječio Ibrahimovićevo pretrčavanje u tabor Hrvatske – ali je u svoje vrijeme zaista isposlovao da neka supertalentirana hrvatska djeca iz iseljeništva poput braćeKovač, Josipa Šimunića, Mladena Petrića, Ivana Klasnića ili braće Marić(Tomislav i Marko) okrenu leđa Berlinu, Melbourneu ili Zürichu pa zaigraju za “vatrene”. Ako navedene igrače uvrstite u istu tablicu, dobit ćete u zbroju impresivnih 500 utakmica i 50-ak golova za nacionalnu momčad. Ne znam za drugu ozbiljnu reprezentaciju, osim eventualno Turske, koja je u dijaspori pronašla toliki broj klasnih nogometaša.

Ovako ljupko upakirana, tiha nogometna diplomacija izgleda kao profitabilna djelatnost uzgojena na plemenitom patriotskom humusu, ali nije se jednom dogodilo da su se oštećene stranke skandalizirale nad akcijama Vlatka Markovićai optuživale HNS za kokošarenje. Rakitić je najbolji primjer: švicarski tabloidi podigli su ozbiljnu fertutmu kad su shvatili da su kroz svoje mlade vrste odškolovali igrača za tuđu reprezentaciju, počeli su vrištati o izdaji, a navijačka rulja je u sljedećem činu drame igrača zasula anonimnim prijetnjama. Ne želeći provocirati sredinu u kojoj su odrasli neki su nogometaši zato u sličnim situacijama povlačili ručnu kočnicu: Mark Viduka je, recimo, kao wunderkind rado došao u Dinamo (Croatiju), ali je ostao vjeran reprezentaciji Australije, kao što je Branimir Hrgota godinama kasnije izabrao Švedsku, a Christian Pulišić koji vuče porijeklo s Oliba odlučio se za SAD.

Prije deset godina jedno hrvatsko društvo u Njemačkoj okupljeno oko Danijela Lučića (40) odlučilo je da je vrijeme za zaokret. Kampanjsko pecanje talenata, tako da kreneš snubiti U-18 reprezentativca Njemačke na promjenu dresa uoči potpisa profi ugovora, nije idealna opcija. Talentiranu hrvatsku djecu trebalo je staviti na mapu u ranijoj dobi, Lučić i suradnici odlučili su da će ih targetirati već sa 12 ili 13 godina i jasnije vezati za HNS-ov međunarodni pogon.

– Upoznao sam hrvatskog trenera mlađih kategorija u Hamburgu, koji mi se pohvalio da u klubu ima četvero naše talentirane ‘dice’. Klinci su tada bili dvanaestogodišnjaci. Predložio je da organiziramo turnir, sve na temu uspješne integracije u društvo pomoću nogometa, i da jedna momčad bude sastavljena od mladih hrvatskih nogometaša. Pozvali smo dvanaest bundesligaških klubova plus Dinamo i Hajduk. Ispred HNS-a na turnir su došli savjetnik Ante Pavlović i Martin Novoselac, koji je tada brinuo o stručno-selektivnom procesu u Savezu. I što se dogodi? Naša ‘dica’ osvoje turnir! U polufinalu pobijede Hajdukovu momčad s Nikolom Vlašićem i Andrijom Balićem. Sjećam se da je na tom turniru Vlašić slomio ruku. Još čuvam primjerak inozemnog izdanja Slobodne Dalmacije, naslovnicu ‘Hrvatska prva, Hajduk treći’ – u dahu prepričava Danijel Lučić čija obitelj korijene vuče iz Murvice pokraj Zadra.

Jozak je imao sluha

Navedeni je turnir šefovima HNS-a trebao poslužiti kao svjetionik, ali je priča iz nemara i nonšalancije odgovornih brzo utihnula. Dolaskom na mjesto tehničkog direktora HNS-a puni život inicijativi udahnuo je Romeo Jozak, čovjek kojeg smo u javnosti uglavnom reducirali na ulogu Mamićeva gromobrana u Savezu, ali je očito imao sluha za pametne prijedloge iseljeništva. Danijel Lučić u međuvremenu je postao predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa, “naše organizacije u Njemačkoj”, nakon čega je projekt podignut na višu razinu. Najtalentiraniji hrvatski klinci rođeni u Njemačkoj odigrali su utakmicu s U-13 i U-14 vršnjacima iz Hrvatske. Ubrzo su u vlak uskočili koordinatori za susjedne zemlje s brojnom hrvatskom zajednicom, Darko Kovačević preuzeo je Austriju, a Marko Bagarić počeo pratiti talente u Švicarskoj.

– Svakog ljeta u srpnju okupimo te mladiće u Schwarzwaldu. Ne može nam promaknuti niti jedan igrač, barem kada je u pitanju jug Njemačke, jer u svakom ozbiljnijem klubu poput Stuttgarta, Hoffenheima, Augsburga, naravno i Bayerna te ‘zehciga’, imamo barem jednog hrvatskog trenera zaposlenog u akademiji. U tom kampu formiramo U-15 selekciju s kojom putujemo na sada već tradicionalni turnir u Vukovar. Pored momčadi hrvatskih dječaka iz Njemačke tamo dolazi i zajednička selekcija naše djece iz Austrije i Švicarske, a sljedećeg ljeta prvi put nam stiže i reprezentacija Hrvata iz SAD-a i Kanade. Voljeli bismo u budućnosti dobiti i australske Hrvate, ali visoki troškovi, dvije tisuće dolara za avionsku kartu, prevelika su prepreka za njihov dolazak. Zadovoljni smo što naša priča raste i nakon Jozakova odlaska. Dobro smo surađivali sa Sretenom Ćukom, a danas imamo odličan odnos s Josipom Tomaškom, HNS-ovim tajnikom za mlađe selekcije – objašnjava Lučić.

Kada ekspedicija iz Njemačke krene prema Vukovaru, dogodi se da se jedan ili dvojica tinejdžera bore s padežima, ali uglavnom tečno govore hrvatski. A na terenu se razumiju tako dobro da je priča pod radnim naslovom ‘od Schwarzwalda do Vukovara’ počela donositi prve opipljive rezultate. Na spomenutom turniru HNS-ovi ljudi su, za ilustraciju, shvatili da im ne smije pobjeći Marin Pongračić, sljedeća velika priča hrvatskog nogometa oblikovana u dijaspori. Pongračić je rođen u Landshutu, prošao je Bayernovu školu, preselio se u redove Münchena 1860 pa prije godinu i pol u transferu teškom milijun eura u Red Bull Salzburg. 21-godišnjak je žestok i brz stoper, visok 190 centimetara, prema transfermarktu vrijedan već 7,5 milijuna eura. Odigrao je tek jednu utakmicu za U-21 reprezentaciju, ali u klubu je već zacementirao mjesto standardnog igrača. Neće biti senzacionalno iznenađenje ako zajedno s Filipom Benkovićem ubrzo napadne dresove u vlasništvu Dejana Lovrena Domagoja Vide

Mihaljević, Jonjić, Žuvela…

– Sjećam se da Pongračić zbog obveza u Bayernu nije mogao putovati s ostatkom momčadi, ali bilo mu je stalo da sudjeluje pa je naknadno doletio u Zagreb i pridružio nam se u Vukovaru. Nema dvojbe da će javnost ubrzo čuti i za drugu djecu koja prolaze kroz ovaj proces, a već grade sebi pozicije u klubovima. Registriran je golgeterski talent Ivana Mihaljevića iz Bayernove U-19 momčadi koji se opredijelio za Hrvatsku. Upravo je u prvoj momčadi Kaiserslauterna debitirao Antonio Jonjić, 19-godišnjak, vrlo zanimljiv napadač. Puno se govori o daru Jakova Žuvela, rođenog 2003. Odigrao je već pet-šest utakmica za mlađe njemačke selekcije, ali znamo da obitelj diše hrvatski. Praksa nas uči da iz svakog godišta iskoče dvojica ili trojica. Cilj je imati uvid u naše talente već od njihove petnaeste godine. Jer Rakitić je objektivno bio slučajnost, ne možete računati da ćete još jednom na sličan način dobiti jack-pot…

Obilazeći svojedobno planet u potrazi za izgubljenim hrvatskim sinovima, Vlatko Marković oslanjao se na sluh i onomastička znanja, igrač s prezimenom na ‘ić’ imao je dobre izglede svidjeti se predsjedniku. Tako je Marković stigao do napadača Darija Cvitanicha u Argentini, još prije njega do Daniela Bilosa koji je na vrhuncu karijere igrao za Bocu Juniors. U Francuskoj je pronašao Gregoryja Sertica, veznog igrača čiji je djed krenuo u svijet iz Like, ali u navedenim primjerima HNS-ova diplomacija nije uspjela šarmirati Fifine činovnike. S istim problemima u radu se povremeno sudara i Lučić, koji je kao dječak dobacio do nekih regionalnih reprezentacija na jugu Njemačke. Klubovi i Savez stipendiraju igrače u mladosti, zauzvrat očekuju lojalnost. Nekad se djeci lakše konformirati i pristati na zahtjeve trenera s kojima surađuju svaki dan. Ponekad su roditelji nestrpljivi, pa dođe do trzavica kao u slučaju Franje Ivanovića koji je sa 15 godina ‘pobjegao’ natrag pod njemačku zastavu, da bi se, kako čujemo, poslije ipak predomislio.

– A ponekad talentiranog dječaka pronađete tamo gdje to najmanje očekujete. Prezime njemačko, otac se zove Wolfgang, ali majka je naša i dijete diše hrvatski što je dovoljan razlog da ga uključimo u priču o tvornici hrvatskog nogometnog talenta u iseljeništvu.

Nema ni dana radnog staža, ali je posjetio čak 110 zemalja: Mate Biljarist ispunio životni san i obišao sva čuda svijeta

Previous article

Pijani mladić u Zagrebu ostao živ nakon pada s 4. kata: Izašao na balkon u zoru pa htio glumiti vatrogasca. Izgubio je ravnotežu i pao na tlo

Next article

You may also like

Comments

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

More in Sport