TrendingŽivotne priče

Svećenik koji se brine o beskućnicima i prostitutkama: ‘Privlače me ljudi s ruba društva i za Uskrs bismo se trebali okrenuti njima’

0

Vlč. Dragutin Goričanec već 25 godina vodi udrugu Job. To je ona udruga koja između ostalog ima i četiri hodočasnička autobusa posebno prilagođena osobama s invaliditetom. Tim autobusima upravlja upravo Goričanec, pa svoje hodočasnike vozi po cijelome svijetu, od Lurda i Rima do Arsa, Fatime i Međugorja. Do sada je prešao više od milijun kilometara i želi odvoziti barem još toliko. A kada nije s bolesnicima, odlazi siromasima, beskućnicima i prostitutkama. Beskućnicima nudi prazne župne dvorove, a prostitutkama plaća 200 kuna za pola sata razgovora i molitvu krunice. Mnoge koje je našao na cesti, izveo je iz tog pakla i sada mnogi volontiraju i pomažu bolesnicima na hodočašćima. A kad skuplja novac za potrebe bolesnika i svojih župljana, vlč. Goričanec prvo proda vlastitu imovinu ili imovinu vlastite majke. Vozi Fiću, za dalja putovanja ima Fiestu, a ispred župnog dvora je i minibus s kojim župljane dovozi na svetu misu, a nakon mise odvozi kućama, piše Jutarnji list.

I dok negdje u Podravini župnici pozivaju župljane na velike donacije uz pogodnosti da se imena velikih donatora nalaze uz sam križ s raspetim Isusom, u župi vlč. Goričanca postaje za otajstva krunice izgledaju otprilike ovako. U zemlju su zabijena tri drvena kolca. To su oni kolci za koje se najčešće privezuju mlade voćke kako ih ne bi otpuhao vjetar. Na jednom od ta tri kolca nalazi se sličica koja opisuje jedno otajstvo krunice. Iznad su pak dvije sklopljene daščice koje služe kako postavljenu sličicu ne bi uništila kiša ili snijeg. I to je to. Svaka od tako postavljenih postaja stoji 50-ak kuna.

Robert Fajt / HANZA MEDIA 

Vlč. Goričanec dočekao nas je u Završju ispred svoga doma, uz samu kapelicu sv. Josipa. Mjesto je to do kojeg vodi cesta na kojoj se ne mogu mimoići dva manja automobila, u kojem nema signala za mobitel i gdje je župna crkva udaljena i 16 kilometara od nekih svojih župljana. Na trgovinu nismo naišli, kao ni na mještane. Potpuna izolacija.

Nekome ste se ozbiljno zamjerili kad vas je poslao ovdje.

– To mi kažu i neki svećenici, kao i neki volonteri udruge Job. Pitaju što sam toliko sagriješio da sam ovdje bačen, daleko od civilizacije (smijeh). No, za mene je ovo velika nagrada jer volim prirodu, volim šetati, a posebno mi dobro dođe kao jedna duhovna oaza nakon naših brojnih akcija. Jest da treba vremena da skupim sve župljane, ali i to je radost.

A kako organizirate akcije kad ovdje nema ni signala?

– Imam običan telefon pa se snalazimo. Signal se mobitelom lovi po ovim poljima, ali sve se može. Nije tako strašno.

Vlč. Goričanec, koju poruku ćete svojim župljanima uputiti u nedjelju, na blagdan Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana?

– Osobno volim tragati za ljudima koji su u velikim potrebama i onda pokušavam odgovoriti na te potrebe. Najviše me privlače oni ljudi s ruba društva, a u taj svijet pokušavam uvesti i svoje župljane. Nedavno sam im govorio o beskućnicima, prostitutkama, zatvorenicima… S tim ljudima radim godinama, oni su u teškim situacijama, nama teško zamislivim. I možda je upravo ovogodišnja poruka odgovoriti na potrebe ljudi koji su na periferiji. Kako materijalnoj, tako i duhovnoj. Mi smo često okrenuti sebi samima. Volimo uživati u svom životu, bez da se osvrćemo na drugoga, na njegove patnje i boli. Možda bi se ovog Uskrsa trebali odlučiti za drugog, vidjeti konkretnu potrebu i odgovoriti na nju.

Na ovakve poruke mnogi kažu: ‘Lako je svećeniku pričati s oltara kad on ne razumije stvarnost jer ima i vremena i novaca’.

– Kada sam bio student, nisam baš imao ni vremena, a ni novaca, jer sam dolazio iz siromašne obitelji. No, osjetio sam poziv da se moram približiti bolesnicima i osobama s invaliditetom. Išao sam k bolesnicima, provodio s njima vrijeme, razgovarao i od njih sam mnogo naučio. Oni nose jedan teški križ, a mi smo u napasti da zbog neke sitnice budemo nervozni. Strašno sam im želio pomoći, tragao sam za najboljim načinom, a onda sam primijetio da su oni silno duhovno blago. I oni su mnogo više pomogli meni, nego ja njima. To je sigurno. Njihova patnja nije uzaludna. Vjerujte mi. Ako su neke osobe u nečemu uskraćene, onda su u nečemu drugome obdarene puno više od mene. Ja sam to iskusio bezbroj puta i to me raduje.

Što vas, na primjer, raduje?

– Pa, recimo, kad vas dočekaju dvije osobe s invaliditetom i kažu vam da su jedna drugoj oprale kosu. Same si ne mogu oprati kosu. Ali jedna drugoj da. Ili kad vam dođu i kažu da su lijepo pospremili hodnik. Jedan je u kolicima pa ne može sam, a drugi može hodati, ali mu je motorika ruku jako otežana. No, kada se spoje oni to učine. I sretni su zbog toga što su otkrili da mogu. A to je posebna radost. To me iznimno veseli.

Robert Fajt / HANZA MEDIA 

Ipak, mnogi tada pitaju gdje je Bog u patnjama tih ljudi?

– Bez pogleda na raspetog Isusa nemam odgovor. Zašto je patnja potrebna? Zašto su Krista mučili tako strašno, zašto je morao podnositi patnju, je li to bila cijena spasenja ljudskog roda? Je li to zbog toga da i kada smo u patnji možemo tješiti druge, da dobijemo taj dar? Na ova pitanja znat ćemo odgovore kada odemo u vječnost. No, uvjeren sam da ti ljudi imaju darove koje mi nemamo. Imaju mogućnosti koje mi nemamo. Sjećam se djevojke koje imala tumor i koju sam s prijateljima posjećivao. Bila je mlada djevojka. I svaki put kada sam odlazio k njoj da je utješim, da je malo odmaknem od patnji, ispostavilo se da je ona tješila mene, da je zapravo ona meni pomagala. To su velike stvari. Za neke su to čudesne stvari, a za one druge čuda ne postoje, premda se događala ispred njihovih očiju.

Kakva su vaša sjećanja na prvi Uskrs, na vaše djetinjstvo u Međimurju? Vi ste iz Štrigove, mjesta pokraj Čakovca.

– Iskreno, nemam ih. Moje odrastanje bilo je poprilično teško. Bilo je i radosti, ali mnogo više žalosti i tuge, patnje i boli.

O kakvoj se boli radi?

– Ja sam u svom djetinjstvu imao strašnu potrebu biti prihvaćen od svih. Znate, nisam imao očevu ljubav. Odrastao sam bez oca i jednostavno nisam znao što je to.

Umro je?

– Ne. Dva puta je kolcem pokušao ubiti mamu pred našim očima. Susjedi su je spasili i onda joj je župnik rekao da pobjegne od njega sa svojom dječicom. Tako da smo mi odrasli bez oca. A meni je on nedostajao. Ne on kao takva osoba, nego kao otac.

Velikoj većini takav otac ne bi nedostajao.

– Iskreno, ja sam zbog toga jako patio. Sjećam se da sam se kao student molio da se moji otac i majka pomire. Govorio sam da sam spreman na sve samo da moji roditelji ponovno budu skupa. Da sam spreman biti invalid i cijeli svoj život provesti u krevetu, pa i umrijeti! Bog nije uslišao moju molitvu. Nisam umro, nisam se razbolio, a moji roditelji su se kasnije pomirili. Možda je i to razlog zbog čega sam odlučio obilaziti teško bolesne i pokušati im pomoći. Ocu sam kasnije oprostio i zavolio ga, iako je moja mržnja prema njemu bila velika jer mi je podrugljivo govorio da ja nisam njegov sin. No, nisam odustajao od njega. Ali kao dijete sam ga mrzio. Sjećam se da sam se jedne zime zaputio po saonice za igru. Nije mi ih dao. Moja mržnja je bila velika i zbog toga sam imao velikih problema.

Kakvih?

– Odvede vas ulica. Kako bi bio prihvaćen od svojih vršnjaka, počeo sam krasti zajedno s njima. Tako sam ukrao novčanik svom ujaku i odmah tu svoju ekipu odlučio počastiti sendvičima i sokovima. Bilo je novca u tom novčaniku za jedan dobar bicikl. Prodavačica je znala da sam iz siromašne kuće i vrlo brzo sam bio uhvaćen. Mama me istukla, a što je drugo mogla. Nije znala drugačije. Ujak nije želio razgovarati sa mnom, susjedi su okretali glavu od mene, a vršnjacima više nisam bio zanimljiv jer nisam imao novca. Svi su me izbjegavali i to mi je bilo baš užasno. Onda mi je na pamet došlo da pobjegnem od kuće i da kradem po kućama. No, čim sam to pomislio, bilo mi je neugodno jer sam znao da će ljudi biti žalosni ako im nešto ukradem. I tada sam shvatio da je rješenje Mura.

Mura? Rijeka?

– Da. Rijeka. Mislio sam se ubiti. Jer sam bio uvjeren da jedino tako neću nikome smetati i da će svi time biti zadovoljni. I dok sam hodao prema rijeci, sjetio sam se župnika koji je na vjeronauku pričao kako postoji Netko tko svaki grijeh može oprostiti. A to je Isus. To me je trgnulo pa sam odustao. Imao sam osam godina, bilo je to vrijeme pred samu prvu pričest i prvu ispovijed. Možda sam upravo zbog te milosti osjećao veliki dug prema Bogu i možda je to sve vodilo tome da svoj život posvetim onima u problemima, beskućnicima i prostitutkama, onima s periferije, onima koji su živi, ali su možda duhovno mrtvi.

Plaćate prostitutkama ili…?

– Kako ne. Pola sata je 200 kuna. Za molitvu krunice i razgovor dovoljno (smijeh).

Što vam kolege svećenici kažu na vaš rad s prostitutkama?

– Neki znaju reći da je to njihov odabir, da to rade jer žele. Svi koji tako razmišljaju grdno se varaju. Nije to ničiji odabir. Dobar dio njih je zarobljen. Drže ih makroi, svodnici, gazde. Uzmu im dokumente, a one moraju zarađivati za svoje vlasnike. One su na neki način robinje i teško razgovaraju, jer se boje. Ako kažu policiji, bit će pretučene, ubijene.

Sjećate li se prve prostitutke s kojom ste razgovarali?

– Kako ne! Bila je zima, baš hladno. Bio sam u svojoj župi u Vrhovcu, u crkvi sv. Kuzme i Damjana, i sve mi je govorilo da odem u Zagreb, da pomognem beskućnicima na hladnoći. Ranije sam pomagao pater Cveku, pa sam i tu večer krenuo na glavni kolodvor. Išao sam ih skloniti s hladnoće. Svi su žurili, a jedna žena je samo stajala. Kada sam joj prišao, rekla mi je da je prostitutka. Pitao sam je koliko košta razgovor s njom. Ona se iznenadila. Rekla mi je da je svih ovih godina koliko se bavi prostitucijom nitko nikada nije pitao za razgovor. To je bilo baš žalosno. Kako hladan svijet, u kojem živi toliko puno katolika. Zamislite to. Rekla mi je da ima djecu, da nema posla i da joj je suprug umro. Tada sam joj dao ponudu – pomoći ću joj naći posao, pomoći ćemo i djeci, samo ako se makne od prostitucije. Nije joj bilo svejedno, no nakon nekoliko mjeseci razmišljanja je pristala. Izbavila se iz tog pakla. Takvih priča ima mnogo. I sve one ubrzo su postale volonterke u udruzi Job, pomažu bolesnicima, putuju s nama.

Kad se rodila ideja da krenete na putovanja s osobama s invaliditetom?

– Na jednom hodočašću u Lurdu. Ondje sam vidio hodočasnički autobus prilagođen osobama s invaliditetom. Zaplakao sam od sreće. Tu je počela molitva da se netko i u Hrvatskoj počne baviti tim poslom, da i mi imamo takve autobuse. Nisam mislio da ću to biti ja, ali ta želja mi nije izlazila iz glave. Te 1994. osnovali smo udrugu Job i uskoro smo kupili prvi takav autobus. Sada ih imamo 4 na raspolaganju. Tri mogu primiti 50, a jedan, kojeg i iznajmljujemo, 70. Želja mi je da svaka biskupija ima jedan bus ili barem svaka regija.

Koliko kilometara ste napravili do sada?

– Više od milijun kilometara, to je sigurno. Puno sam na kotačima s tim ljudima koje obožavam. Do njih ne bih došao da sam čekao u sakristiji, u župnom uredu, crkvi. Treba ići k ljudima, slušati ih strpljivo i pomagati. Dobri Bog onda pomaže. Kao, primjerice, sada s uređenjem kuće kod Senja, gdje smo od Gospićko-senjske biskupije dobili jednu kuću u Lukovom Šugarju. Sada tu radimo kuću koja će biti prilagođena osobama s invaliditetom. Želimo je staviti u funkciju kako bismo im omogućili i ljetovanje.

Otkud novci?

– Jedna gospođa je dala jedan dio, što nam je bio poticaj, a druga gospođa nam je dala neku nekretninu na Braču. To smo prodali, kako bismo napravili sve da naši dragi prijatelji s kojima se vozimo u autobusima imaju svoje mjesto na obali za odmor i duhovnu obnovu.

Koliko koštaju takvi autobusi s krevetima?

– Jedan novi stoji pola milijuna eura. Novi. Ja sam sad jednog polovnog vidio za 80 tisuća eura. Predivan. Skoro kao novi. U Lurdu se prodaje. Možda bi čovjek snizio cijenu…

Puno je to novaca.

– Je, puno. Ali to su vam danas autobusi koji su vrhunski. Stvarno vrhunski.

Kako ste kupili prvi bus? Odakle vam novac?

– Pa, prvo sam prodao moj minibus…

Čekajte, zašto bi svećenik imao minibus?

– Kad sam došao na župu Vrhovec, bilo je malo ljudi na misi. Pitao sam ih zašto ne dolaze, a oni su mi rekli da im je crkva daleko. I stvarno je nekima bila jako daleko. Tako da sam prodao svog Forda, nešto sam skupio od prijatelja, dio sam posudio i kupio minibus na kojeg sam stavio brodsku sirenu. Nedjeljom sam išao po selu i tako skupljao vjernike i dovozio ih na misu. Više nisu imali izgovora (smijeh).

Vratimo se na priču o velikom autobusu.

– Kada sam vidio taj specijalni bus, imao sam nešto svoje ušteđevine. Dao sam svu ušteđevinu, prodao sam minibus koji sam tada imao, a preostalu trećinu sam posudio. Onda smo uzeli taj bus i služio nas je dugo. To su bili stari autobusi, ali su nam služili jer smo uvijek stizali na odredište. Zagrebačka nadbiskupija nam je 2000. kupila autobus, i to je bio prvi pravi bus kojeg je bila milina voziti. Inače, takve specijalizirane autobuse najbolje proizvode Nizozemci.

Zašto niste skupljali donacije? Recimo, tko da 1000 kuna, stavite njegovo ime na ratkape autobusa. Ako daju 2000, imena su im na sjedalima, a ako daju 3000 stavite ih na vrata s vanjske strane. Tko da 10.000 kuna, ime mu stoji na vjetrobranskom staklu. Tako vam to otprilike rade neki župnici u Podravini, a neki toliko vole Mercedese da bi vam sigurno mogli srediti popuste za takve autobuse.

– Tko se ozbiljno bavi humanitarnim i karitativnim radom mora uložiti ne samo sebe, nego sve što ima. Sve ostalo je tako… Čemu nekretnine, čemu skupi automobili? Čemu to služi? Sve svoje treba dati, a onda će vama dati netko drugi. Kod kupovine autobusa uključili su se i ostali donatori i skupio se novac.

Kako u istu rečenicu staviti vas, patera Cveka, Tvrtka Baruna i ostale koji se bave onima koji su na periferiji te one koji kupuju Mercedese, traže velike donacije od župljana, svađaju se s njima….

– Žao mi je zbog toga. Ne znam što vide u tome. Volio bih ih čuti, da mi kažu. Kad si vezan za nešto, ne možeš bez toga. Kada daruješ, i ti ćeš dobiti.

Tjera li to ljude od Crkve, od svećenika?

– To je svakako jedan od razloga. No, moramo se moliti. Ozbiljno to kažem. Mi svećenici za vjernike, a molim i vjernike da se mole za nas svećenike. Baš ih molim. Bogu zahvaljujem što sam kao dijete bio siromašan. Danas djeca ne mogu zamisliti da netko nije imao doma nešto za jesti. Sjećam se da sam jednu salamu povukao po cijeloj šniti kruha, kako bi bilo i za moju sestru i moju majku. Naučili smo dijeliti. Dijeljenje pomaže. Uzeti sebi i dati onome tko nema. To je pravi život i prava poruka Uskrsa.

Pobjeda Tare i Dine podijelila publiku: “Favoriziraju ih od prve emisije”

Previous article

Bivši talent Hajduka potpisao ugovor karijere: ‘Žalim zašto mnogi od nas nisu dobili pravu priliku u Hajduku’

Next article

You may also like

Comments

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

More in Trending