Životne priče

Metkovčanka Romana bila je Robert. Danas sretno udana otkriva: ‘Nevinost mi je nasilno uzeo muškarac blizak familiji’

0

Neki će za nju kazati da je ekscentrična egzibicionistica željna medijske pažnje, za druge je pak hrabra aktivistica koja iskreno progovara o svojoj borbi i svim teškoćama koje život stavlja pred nju kao transrodnu osobu.

– Sada sam napokon sretna jer sam napokon izišla iz ropstva vlastitog tijela. Nisam tjeskobna i moj je život napokon onakav kakav i treba biti. Gledam na njega najnormalnije, a ono prije za mene nije bio život. Postala sam punopravna ženska osoba sa svim pravima koja mi pripadaju, zakonski i u svakom drugom pogledu.

Muškarci se prema meni ponašaju kao prema svakoj drugoj biološkoj ženi, neki mi čak znaju zazviždati kad prođem ulicom i čestitati mi na hrabrosti. Gdje god da dođem, bila to trgovina, banka ili nešto drugo, svi me oslovljavaju s “gospođo” – započela je svoju priču za Slobodnu Dalmaciju Romana Taylor, koja se rodila kao Robert Bantić u tradicionalnoj katoličkoj obitelji 14. listopada 1968., u malom dalmatinskom mjestu Komin pokraj Metkovića, kao drugo od četvero djece Stanka i Ivanke.

Sve do prije nekoliko godina, kad je započela svoj proces tranzicije, Romana je živjela zarobljena u tijelu muškarca. Tijelu za koje je znala da joj nikako ne pripada i nije dio nje. Zbog čega još uvijek u ladici čuva običan list bijelog papira na koji svaki put kad je netko izvrijeđa i napadne stavi maleni križić. Više im i ne pamti broja.

– Sine moj, što ćeš da ti donesem iz Njemačke, često bi je znao pitati pokojni otac Stanko, koji je tamo radio kao ugostitelj.

– Tatice, znaš da me samo barbice vesele, nasmijano bi mu odgovorila.

Godine zlostavljanja

Uspomene na oca koji je poginuo u prometnoj nesreći kad joj je bilo samo šest godina, dok je on u trenutku smrti imao tek 33, još su uvijek svježe i ne prođe dan da se ne sjeti svog najvećeg zaštitnika. Uvijek ju je podržavao, nikad osuđivao, čak i onda kad bi kao dječak lakirala nokte i nosila maminu torbicu. Kao da je shvaćao svu patnju i bol s kojom se suočava njegovo dijete.

zagreb 270404
modni kreator robert bantic
foto biljana gaurina
-ziv-
Foto: Biljana Gaurina / CROPIX
Robert Bantić 2004.

– Bio je divan čovjek, brižan i dobar otac. Nikad mi nije branio da se igram s lutkicama, smijao se na to. Izgubila sam ga kad mi je bio najpotrebniji i tada sam doživjela traumu zbog koje sam mjesec dana bila u bolnici. Da je ostao živ i vidio što sam sve proživljavala na svojoj koži, sigurna sam da bi me odveo sa sobom u Njemačku i nikad više ne bi vratio – započela je svoju priču, kojom želi ukazati na silne probleme s kojima se suočavaju transrodne osobe. Možda i nekima od njih spasiti život.

Ona sama čak ga je dvaput sebi pokušala oduzeti. Prvi put sa samo trinaest godina. Iako joj je bolno o tome pričati, odlučila nam je otvoriti dušu…

Dolina Neretve. Kasne su sedamdesete godine prošlog stoljeća. Robert je plahi dječak milog pogleda kojemu srce svaki put brže zalupa kad stupi nogom u školu. Umjesto da se raduje svakom danu koji će provesti u igri sa svojim vršnjacima, potajno priželjkuje da umre, kako bi sva patnja jednom zauvijek završila.

– Di si pederčino! Vidi pičkice…, dobacuju mu školski kolege, a kamo sreće da se sve zaustavilo samo na tome. Tek tako da mu dokažu tko je glavni, često mu tuđe šake dolijeću prema glavi. Svakodnevni teror i zlostavljanje samo zato jer se razlikuje od drugih i nije dječak poput ostalih.

Da stvar bude gora, sa samo deset godina muška osoba iz njezine bliske okoline, koja je još uvijek živa, počela ju je seksualno zlostavljati što je potrajalo do njezine četrnaeste godine. Bio je to netko blizak njezinoj obitelji, ime koje ne želi izgovoriti.

Taj joj je muškarac ukrao djetinjstvo i nevinost. O svemu je šutjela zbog straha da je ne pošalju u popravni dom, a kad je smogla snage i majci sve priznala, dobila je šamar uz napomenu da tako nešto više ne smije izgovoriti.

Što će selo reći…

– Što će selo reći. Naježim se i sada od tih riječi. Samo je bilo važno što će selo… Nikoga nije bilo briga kako se ja osjećam. Svojoj majci nikad neću moći oprostiti što me nije saslušala – iskreno će.

Zbog svega je u trinaestoj godini popila šaku tableta jer drugi izlaz nije vidjela. Sva ošamućena ležala je na željezničkoj pruzi i čekala da je pregazi brzi vlak. Gotovo u posljednji trenutak vidio ju je rođak i odmaknuo. A onda je i od njega pobjegla želeći se baciti u Neretvu.

zagreb,290403
modna revija grete gudelj u gapu
modni dizajner robert bantic robantico
i tamara roglic
foto:ranko suvar
-ned-
Foto: Ranko Šuvar / CROPIX
Robert Bantić Robantico i Tamara Roglić 2003.

Život joj je spasio jedan čovjek koji je izašao iz automobila dok je u rastresenom stanju pretrčavala cestu. Bila je tek nemoćna curica u tijelu dječaka koja u tim trenucima nije vidjela nikakvu perspektivu. Snagom volje uspjela je nastaviti dalje, no nove su se kušnje javile s pozivom u vojsku, u JNA.

Prvo je zbog težine nisu htjeli primiti, a jednom kad je ipak uzela pušku u ruke, prvo u Somboru, onda u Bihaću, puške je ubrzo oslobođena. Iako je zbog traume iz rodnog mjesta mislila kako je u vojsci čeka još jedan pakao, ubrzo je shvatila da griješi. Bio je to jedan novi, pozitivniji svijet za Romanu, kakav dotad još nije upoznala.

Odlikovanja u vojsci

– Kao uzoran vojnik dobila sam sva moguća odlikovanja, čak su me i kući pustili ranije. Nitko me od tih momaka nije maltretirao, crtala sam, dobila i čin desetara pa sam im bila pretpostavljena. Puno sam vremena provodila s jednim dečkom koji se zaljubio u mene, ali među nama nije bilo ništa više od prijateljstva. Počeo je plakati kad sam odlazila – kaže Romana, smijući se kako je u vojsci znala pogledavati druge mladiće, a oni to nisu primjećivali.

Povratkom u Dalmaciju zapošljava se u tvornici azbesta, u ranim je dvadesetim godinama te i dalje ima samo jedan cilj – što prije pobjeći! Uspjelo joj je to sparnog ljeta 1989., kad je rekla sad ili nikad. U jednu je vrećicu spremila najnužnije stvari i vlakom se uputila prema sjeveru.

Kad je stigla na zagrebački Glavni kolodvor, bila je potpuno izbezumljena, iscrpljena od puta, s tisuću pitanja u glavi… Sjela je na jednu klupicu u parku Zrinjevac ne znajući kako je tada bilo jedno od zagrebačkih okupljališta homoseksualaca.

Mirne devedesete

– Onako mladoj, nevinoj i feminiziranoj, prišao mi je jedan muškarac srednjih godina. Pitao me jesam li gladna, spava li mi se i koga čekam. Pristala sam otići do njega jer je živio u blizini. Za njim su došla još trojica njih. Svi su me redom silovali i potom izbacili na ulicu rastrgane odjeće. Jedan me lupio šakom u glavu.

Tresla sam se, iako u stanju šoka nekako sam uspjela doći do kovanica i s telefonske govornice nazvati baku s očeve strane koja je živjela u Zagrebu. Neko sam vrijeme živjela s njom.

Zagreb, 050417.
Romana Taylor, transrodna osoba do prije par godina zvana Robert Bantic, fotografirana u svom domu u Ilici.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Foto: Boris Kovačev / Cropix
Romana Taylor 2017.

Stanje u državi bilo je sve nemirnije, bližio se rat, a Romana je tih devedesetih godina kako bi preživjela radila kao čistačica i pravila pizze. Upisala je modni dizajn, svoju davnu želju, izlazila u kultne klubove poput Jabuke, Gjure, Kulušića… Devedesete su joj donijele mir, a Zagreb sigurno utočište.

Počela je surađivati s modnim časopisom Svet, imala prve modne revije. Ljudi s estrade sve su se više počeli zanimati za rad novog dizajnera Robantica pa su tako u njegove kreacije uskoro ušle Severina, Josipa Lisac, Maja Blagdan, Ivana Banfić, Massimo… Jedne večeri kao darkerica duge kose u Jabuci je upoznala Daniela, pristojnog zagrebačkog dečka iz susjedstva. Prvi put u životu dogodila joj se ljubav na prvi pogled.

– Prvo je pomislio da sam cura, a kad sam mu rekla da sam dečko, nije mu smetalo. Šetali smo te večeri pa me otpratio kući na Trešnjevku. Dugo smo bili zajedno prije nego što smo se prvi put poljubili. Uskoro se doselio k meni i bilo je to pet mojih najljepših godina. Trebali smo ići u Njemačku da promijenim spol, ali to nisam dočekala. Poginuo je u prometnoj nesreći na moj rođendan. U autu je bio buket cvijeća kojim me htio iznenaditi prije spavanja.

Gubitak Daniela gurnuo je preko ruba

Romana ovdje zastaje i suze počnu same od sebe. Nije lako pričati o Danielu ni 16 godina nakon tragičnog gubitka. Odlazak voljene osobe nagnao ju je da drugi put pokuša samoubojstvo. Opet je popila tablete i doživjela kliničku smrt. U stanu su je pronašli susjedi kojima nije otvarala vrata, a prilikom oporavka puno joj je pomogao pokojni fra Zvjezdan Linić. U njegovu je taboru provela više od pola godine, nikad je nije osuđivao i hrabrio bi je govoreći da je Božje dijete.

– Doktore, prije nego što umrem, želim postati žena – rekla je Romana liječniku nakon što joj je prije pet godina dijagnosticirana azbestoza i rečeno da se pripremi za najgore.

– Ne razumijem što želite kazati – odgovorio joj je pomalo u nevjerici.

– Nalazim se cijeli život u krivom tijelu, ne želim smrt dočekati s onom stvari među nogama. Uvijek sam mokrila čučeći, nikad stojeći. Ja sam žena, oduvijek sam to bila!

Zagreb, 050417.
Romana Taylor, transrodna osoba do prije par godina zvana Robert Bantic, fotografirana u svom domu u Ilici.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Foto: Boris Kovačev / Cropix
Romana Taylor 2017.

Dugotrajan proces tranzicije počela je 25. rujna 2015. Uslijedila su psihološka testiranja i brojne zdravstvene pretrage. Počela je uzimati hormonsku terapiju, puštati kosu i polako dobivati obrise ženskog tijela za kojim je toliko žudjela. Sve je pratila i promjena spola u rodnom listu, kao i imena, pa je tako postala Romana Taylor, a prezime je odabrala po uzoru na svoju omiljenu glumicu Elizabeth Taylor.

Smatra to svojom pobjedom nad državom. Napokon je haljine osim za druge počela šivati i za sebe. Dosad je operirala adamovu jabučicu, glasnice, nos, lice, usne, a odstranila je i penis.

– Bila je to jako bolna operacija koja je trajala više od deset sati. Moj prvi rođendan. Osjećala sam se najsretnije na svijetu. Moja je vagina kao i kod svake druge žene. Na meni se proces tranzicije pokazao savršeno, svi mi liječnici to govore. Oni su bili moja zraka svjetlosti u mračnom tunelu. Dali su mi nadu i vjeru u život.

Još dvije operacije

Romanu do ljeta očekuju još dvije operacije nakon čega s ponosom planira posjetiti rodni Komin, zablistati u najboljem izdanju i okupati se u Jadranu. Nada se vidjeti i članove obitelji Bantić. Majka je na pragu osamdesete i od početka Romanine tranzicije ta tema za njih ne postoji.

– Još me nije spremna vidjeti, iako najnormalnije razgovaramo. Strah ju je da me netko ne ubije, smeta joj moja eskponiranost u medijima. Ne krivim je i ne osuđujem za to. Imam i dva mlađa brata za koje kao da ne postojim. Nismo se vidjeli godinama, a otpisali su me onda kad sam ušla u tranziciju.

Nikad me nisu prihvaćali drugačiju, bili su pravi muškarci, a ja krhka curica. Puno sam suza isplakala zbog njih. Teško mi je i jer ne mogu vidjeti svoje nećake. U srcu sam im oprostila, ali osjećaji su izblijedjeli. Jedina iz obitelji koja mi je pružila ruku moja je sestra Vera.

Kad sam bila na dnu, znala bi sjesti u automobil i doći u Zagreb sa ženskim poklonima. U svakom joj se trenutku mogu obratiti, odgojila je svoju djecu u ljubavi i toleranciji.

Prije tri mjeseca Romana se udala za kako kaže – ljubav svog života. Marko je od nje mlađi 17 godina, prihvatio ju je sa svim njenim manama i vrlinama, a zajedno su nedavno krenuli i u proces posvajanja djeteta što im je velika želja.

Foto: Romana Taylor
Romana i Marko Taylor

– Upoznala sam ga na Facebooku i nakon nekoliko poruka našli smo se na kavi. Ubrzo je planula ljubav. Voli me onakvu kakva jesam, nije ga ničega sram niti ga je briga za okolinu. Hrabro me drži za ruku kad hodamo gradom. Uzeo je i moje prezime Taylor, sretno će Romana i dodaje.

– Slažemo se dobro, a i kao i svaki drugi parovi i mi smo imali svoje trzavice koje smo pobijedili jer naša je ljubav jaka. Bio je to put koji moramo proći. Nećete nikad vidjeti kad izađemo iz trgovine da ja nosim vrećice s hranom, uvijek je on taj koji to radi. U ruci držim samo svoju torbicu.

Kod kućanskih poslova nema ja ću ovo, ti ćeš ono. Pomažemo si međusobno, tako da dok on radi ručak, ja stavljam sušiti odjeću. Njegovi su me roditelji prihvatili kao svoje dijete. Rekli su mi ako je naš Marko sretan, onda smo i mi. Ti si naše dijete!

Punica Snježana mi je prava prijateljica, puna je razumijevanja za mene. Često znamo razgovarati o ženskim stvarima i smijemo se nekim životnim situacijama. Jako me voli, baš kao i punac i Markov brat– kaže Romana.

Kandidatura za predsjednicu

Zaljubljena i sretna odlučna je više se posvetiti borbi za ljudska prava i pisanju autobiografije koju je nazvala “Dio mene”. Čak razmišlja i o kandidaturi za predsjednicu države, svjesna da neće pobijediti, ali kad već može Škoro, zašto ne bi i ona.

– Želim širiti poruku tolerancije, dotaknuti mnoga srca da shvate kako svatko od nas ima pravo raditi od svog tijela ono što želi. Sada me svi oslovljavaju gospođom. Dugo sam na to čekala. Ljudi mi čestitaju na hrabrosti, imaju me potrebu zagrliti. I to je moja najveća pobjeda!

Svima koji započinju proces tranzicije poručujem da budu hrabri i nepokolebljivi u svom naumu, žive život onako kako se osjećaju i idu svojim putem tako da ih ništa ne može slomiti. Ako prihvate sebe i vjeruju u svoj cilj, tada će se i društvo drukčije odnositi prema njima, svi smo mi doživjeli neki oblik diskriminacije, ali treba prijeći preko toga te nastaviti hrabro i neustrašivo dalje – zaključuje Romana.

Foto: Bruno Konjević / Cropix 
U školi su mi se i profesori rugali

Diskriminaciju na svojoj koži, nažalost, nije doživio samo od vršnjaka nego i od onih od kojih je to najmanje očekivao.

– Čak su mi se i profesori rugali. Zbog silnog stresa tada sam imala govornu manu i nisam mogla izgovarati slova s kvačicama. Iako sam naučila pjesmicu napamet, nisam je pravilno izgovarala pa sam dobila jedinicu. Ista je profesorica išla provjeravati kod moje sestre je li mi ona pisala sastav.

Profesor povijesti me nazivao pogrdnim imenima, jednom me umjesto gradiva iz svog predmeta pitao tablicu množenja. U srednjoj školi za cestovni promet tek me dočekao pravi pakao. Morala sam ponavljati drugi razred jer sam pala likovni, a crtala sam savršeno.

Profesor iz tjelesnog slao bi me ljeti na produženu nastavu. Da se u današnje vrijeme tako nešto dogodi u školi, svi bi oni ostali bez licencije i završili u zatvoru.

Učenici su mi radili svakakve spletke: ubacivali miševe u torbu, zalijevali me vodom, zaključavali u zahod, tukli su me, bila sam u ranama… Zbog svega nisam otišla na maturalnu zabavu. Samo da ne budem blizu njih. Nikad mi se nitko nije ispričao – tužno će Romana.

Hus: Otkad se band raspustio, opet smo osjetili strast. Nisam se pomirio s time da sam već napisao najbolju pjesmu

Previous article

Na Otoku tvrde: Slaven Bilić se vraća kući! Hrvat potukao konkurenciju i preuzima kultni engleski klub: Bivši izbornik Vatrenih pred velikim iskušenjem

Next article

You may also like

Comments

Leave a reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *